Roditelji često priznaju da imaju dete sa kojim "pregovaraju" o odlasku u školu.

"Ne želim da idem u školu!" - rečenica je koju sve češće izgovaraju đaci, a istraživanja pokazuju da ova pobuna može biti pokazatelj dubljeg problema – straha od škole.

Kod dece mlađeg školskog uzrasta uglavnom se radi o primarnoj separacionoj anksioznosti – strahu od odvajanja od roditelja. Stariji uzrasti mogu biti u strahu od procenjivanja i kritike – imaju tremu da odgovaraju pred razredom, boje se ismevanja ako pogreše. Poneki sumnjaju u svoje sposobnosti – plaše se da će ponavljati razred, da neće upisati srednju školu koju žele…

Kod dece koja idu u peti razred česti su strahovi od preopsežnog gradiva, puno novih predmeta i nepoznatih nastavnika, posebno od onih za koje su čuli da su strogi. Pri polasku u srednju školu, ako dete odlazi u drugi grad, takođe se ponovo mogu aktivirati separacioni strahovi.

Strah od odvajanja

Istraživanja pokazuju da je "strah od odvajanja" izraženiji kod dece koja su doživela traumu poput razvoda roditelja ili gubitka drage osobe. Važno je znati i da ako roditelj oseća veliki strah i teskobu zbog odlaska deteta u školu, vrlo je verovatno da će to isto osećati i dete. Deca od roditelja preuzimaju osećanja i ponašanja, pa ako vide strah kod roditelja kada idu u školu, nije neobično da ga i sama razviju.

U strahu od škole, deca se često žale na niz telesnih simptoma – glavobolju ili bolove u stomaku. Ti bolovi, kao i ostali simptomi, na primer mučnina, ubrzan rad srca, napetost u mišićima, poremećaji sna, umor i iscrpljenost, nestaju za vreme vikenda i školskih raspusta.

U situaciji kada treba da krenu u školu, dete bude uplašeno, oseća se ugroženo i bespomoćno, želi da pobegne iz škole, ima osećaj da je nesposobno da savlada školsko gradivo. Iznenada izjavljuje da se oseća loše i javljaju se telesni simptomi.

Strah od škole mogu izazvati "prozivke" učitelja (zbog neurednog pisanja, pričanja za vreme nastave…). Ponekad deca odlaze od kuće kao da idu u školu, a roditelji za izostanke saznaju tek kada ih škola obavesti.

Uzroci školske fobije

Strah od škole javlja se i kod dece čiji roditelji imaju vrlo visoka očekivanja i u najboljoj nameri deci govore: „Ti ćeš sigurno biti jako dobar, imaćeš sve petice, svi će ti se diviti“. Deteva težnja da ispuni očekivanja dovodi do straha od neuspeha, do straha da će razočarati roditelje ako ne bude uspešno u školi, što uzrokuje različite tegobe. Takođe, strah od škole javlja se kod dece koja odrastaju u porodicama gde se roditelji ponašaju prezaštitnički (često zbog svojih separacionih strahova).

Neretko se strah od škole javlja kod dece koja odrastaju u porodicama gde je poremećena porodična dinamika, na primer, razvod roditelja, intenzivni sukobi, bolest roditelja… Tako da dete odbija školu jer oseća potrebu da „kontroliše novonastalu, nepovoljnu porodičnu situaciju i na taj način spreči raspad porodice“.

Strah može biti i posledica izloženosti deteta fizičkom i verbalnom vršnjačkom nasilju, na putu do škole ili u školi, ali i izolacije od ostalih učenika u razredu ili poteškoća u uspostavljanju socijalnih kontakata.

Strah od odgovaranja

To je oblik školske fobije u čijoj osnovi leži strah od procene. Javlja se kod zatvorene, plašljive, nesigurne dece, preosetljive na kritiku, koja podcenjuju sebe i nedostaju im socijalne veštine, a vršnjaci im se rugaju. Kada dete ustane da odgovara, dolazi do blokade. Potom beži sa časa, dobija loše ocene iako je potpuno spremno da odgovara, što sve produbljuje loše osećaje.

Roditelji bi trebalo da rade na motivaciji da dete ostane u situaciji straha, a ne da je izbegava. Izbegavanje produbljuje strah, dok suočavanje i postizanje uspeha dovodi do smanjenja straha. Od velike pomoći toj deci je ohrabrivanje, isticanje i pohvala onoga što su dobro uradila.

Kako pomoći?

Prvo i osnovno je utvrditi uzrok straha. Važno je razumeti šta dete oseća, njegovu patnju i posmatrati ga kao ličnost, a ne samo kao učenika. Škola nikako ne sme biti jedina tema razgovora između roditelja i dece. Kada dođe iz škole, nemojte ga sa vrata pitati kako je bilo u školi. Pitajte ga da li se dogodilo nešto zanimljivo. Svaki trud treba pohvaliti bez obzira na rezultat i treba upamtiti da dete uči za znanje, a ne za ocenu.

Podstičite razredna druženja i prijateljstva, ali ne prisiljavajte dete na druženja na koja nije spremno. U situaciji kada ne želi u školu ili ako se pojave simptomi straha, otvoreno i vrlo strpljivo razgovarajte sa detetom, a kada vam se ono poveri, uvažite razloge zbog kojih se boji da ide u školu. Pokažite razumevanje, čak i ako vam se razlozi ne čine opravdanim.

Jedna od važnih poruka je da odlazak školskom psihologu ne treba shvatiti kao kaznu, već kao logičnu pomoć u prevazilaženju problema.

Bez obzira na okolnosti, razvijajte pozitivan stav prema školi, a pred detetom nipošto nemojte govoriti negativno o školi, učiteljima i školskim aktivnostima.

Nemojte vršiti pritisak na dete

Svaki podstrek i pohvala od strane roditelja i nastavnika daje detetu snagu da se ponovo suoči sa strahom koji s vremenom gubi intenzitet. Decu treba naučiti da se suoče sa problemom umesto da od njega beže. Sticanjem samopouzdanja, ojačaće i socijalne veštine.

Nemojte opterećivati dete prevelikim očekivanjima i nemojte ga ucjenjivati i prećiti mu zbog izostanaka, ali ni opravdavati njegove izostanke bez razloga.

Kod lečenja straha od škole mogu se koristiti različite psihološke terapije, ali na njih će dete uputiti pedijatar ili lekar nakon što se otkrije uzrok problema. Takva terapija može biti govorna jer dete, na primer, ima govorne probleme, a može se raditi i o bihevioralnoj terapiji, grupnoj terapiji i slično.

Povezane vesti