Nakon što mu se otac razboleo, Seid je odlučio da krene njegovim stopama, jer mu je bilo žao da se prekine tradicija. 

- Bavio sam se rukometom. Igrao sam za Bosnu, bio sam u Peći. Ovde u Sjenici sam se bavio rukometom, a pošto sam imao povrede kolena, počeo sam da radim kao trener. Što se tiče rukometnog kluba Sjenica, prvi put smo ušli u prvu ligu takmičenja, a zbog nedostatka sredstava izašli smo iz lige. 

Pored rukometa, Seid se bavio i ugostiteljstvom, koje je takođe ostavio, a put ga je naveo i u inostranstvo.

- Otišao sam za Beč, otac mi je još tada bio živ. Kad sam zatvorio ugostiteljsku radnju, nekih 5-6 meseci sam radio sa njim - kaže Seid, koji dodaje da mu je otac govorio da mu za učenje zanata treba i 15-20 godina, pa je u startu odustao i otišao za Beč.

Ipak, nije mu trebalo baš toliko da se uhoda.

- Ja sam se u Beču zadržao možda neke dve nedelje. Brat me je zvao i rekao da je otac jako bolestan i da su doktori rekli da će za neka dva meseca nažalost da premine. Ja sam se vratio i dok je on još uvek bio kod nas u kući, za nekih mesec dana, sam sam sastavio cipelu, sve to skrojio, sašio, kompletirao, odneo njemu, dok je bio na postelji i on me je pitao "čije je ovo?", nije se ni nadao da sam ja to napravio - ispričao je Seid.

Šta sve Seid ume da napravi, kao i da li preporučuje drugima ovu vrstu zanata, pogledajte u snimku:

Povezane vesti