Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta više od pola veka slavi se ovaj Dan (datum otvaranja Teatra nacija 1962. u Parizu, kojem je umetnička direktorka bila i naša Mira Trailović), a na poziv Instituta poruku piše pozorišna ličnost svetskog ugleda. Prvi među njima bio je Žan Kokto. Poruka se prevodi na više od 20 jezika, čita pred desetinama hiljada gledalaca u pozorištima i objavljuje u stotinama štampanih i elektronskih medija na svim kontinentima.

Ove godine poruku je uputio južnoafrički dramski pisac reditelj, dizajner i autor performans instalacija Bret Bejli. "Gde god postoji ljudsko društvo, tu je i neukrotivi Duh predstave. Pod krošnjama u zaseocima, na moderno opremljenim scenama svetskih metropola; u školskim dvoranama, na poljima, u hramovima; u straćarama, na trgovima, u društvenim centrima i gradskim podzemljima, sjedinjavamo se putem prolaznih pozorišnih svetova koje stvaramo da bismo izrazili svu našu složenost, raznolikost, ranjivost, kako u živom telu tako i u dahu, u glasu", ističe Bejli.

U poetski intoniranom tekstu on nabraja da se u pozorištu "okupljamo da plačemo i da se sećamo; da se smejemo i promatramo; da učimo, afirmišemo, zamišljamo. Da se divimo dostignućima tehnologije i ovaploćujemo bogove. Da nas ostave bez daha naše mogućnosti poimanja lepote, saosećanja i monstruoznosti. Da osetimo energiju i moć. Da slavimo bogatstvo naših kulturnih razlika i premostimo granice koje nas razdvajaju".

Pozorište u Srbiji ima lepu tradiciju dugu skoro osam vekova. Srpska pozorišna izvođenja u srednjem veku imala su u osnovi svetovnu i zabavljačku funkciju i bila su izvan okvira i uticaja Pravoslavne crkve. Podaci iz 13. veka pokazuju da su crkvene vlasti zabranjivale vernicima da odlaze na skupove gde glumci igraju predstave. Tragovi viđenih pozorišnih scena i starih sportskih svečanosti živeli su u srpskoj sredini i tokom 14. veka. Na fresci Ruganje Hristu (manastir Staro Nagoričino, zadužbina kralja Milutina), u prvom planu su tri osobe s dugim rukavima i s neobičnim instrumentima kako ismevaju Spasitelja. Početkom 16. veka, poturčeni velikaš Ali-beg Pavlović poslao je u Dubrovnik pozorišnu družinu kojom je upravljao Srbin Radoje Vukosalić (prvi poznati srpski glumac - upravnik putujuće pozorišne družine). Za vreme turske okupacije kulturni život u Srbiji takođe je bio u okovima, da bi prva moderna srpska predstava bila tzv. školska drama: u Sremskim Karlovcima, 1734. izvedena je „Traedokomedija Manuila Kozačinskog“ kojom počinje i novija dramska književnost. 19. vek obeležili su Laza Kostić i Đura Jakšić, dok je početkom 20. veka našom pozorišnom scenom dominirao Branislav Nušić. Prva zapisana pozorišna predstava „Žertva Avramova“ izvedena je u šabačkom kraju, u selu Nakučanima, u julu 1833. godine.

Beograd je prvu predstavu gledao u nedelju, 22. novembra 1868. godine u zgradi na Varoš-kapiji. Bio je to komad ,,Đurađ Branković“ Karla Obernjika u prevodu i preradi tek postavljenog upravnika Jovana Đorđevića. Dok se gradila zgrada Narodnog pozorišta, predstava je igrana u adaptiranoj sali gostionice „Kod engleske kraljice“, u kući koju je Pozorišni odbor zakupio od sveštenika Miloša Sušića, paroha Saborne crkve, a nalazila se u nekadašnjoj Kosmajskoj ulici broj 51.

Posle 1951. godine počelo je otvaranje Jugoslavije prema Zapadu. Tada se ističe, s novim repertoarskim profilom, Beogradsko dramsko pozorište, koje od 1951. do 1956. godine prikazuje dela Artura Milera, Tenesija Vilijamsa, Džona Ozborna i drugih pisaca sa Zapada. Posle zabranjene predstave Beketovog „Čekajući Godoa“ (BDP, 1954.) počinje novo pozorišno razdoblje u Srbiji. Reditelj i glumci te predstave, sa mladalačkom upornošću i sticajem srećnih okolnosti, uspeli su da predstavu prikažu na sceni novoformiranog pozorišta Ateljea 212, 1956. Bila je probijena estetska barijera i vlast je bila prisiljena da se pomiri s određenom merom umetničke slobode, pod uslovom da se ne prelaze političke granice (bilo je to prvo Beketovo dramsko delo izvedeno na scenama Istočne Evrope).

Scena Ateljea 212 u to vreme postala je pozornica na kojoj su se odigrale kultne beogradske predstave. Tu je Zoran Radmilović u anale pozorišta uveo „Radovana III“, igrala se „Kosa“, mnogo pre nego u svetskih pozorištima. U skladu sa tadašnjim trendovima, na bini su se pojavili glumci bez odeće pevajući jedan od najlepših songova „Daj nam sunca...“. Posle osnivanja BITEF-a 1967. godine, čiji su osnivači bili čuvena Mira Trailović, upravnik, i Jovan Ćirilov, naš najeminentniji teatrolog, to pozorište se okreće otkrivanju novih dramskih pisaca ili dramatizaciji proze poznatih domaćih pisaca) i to je upadljiva osobenost njegove repertoarske politike do danas.

1946. rodila se Ideja o osnivanju pozorišta nadnacionalnog karaktera i po umetničkom uzoru na MHAT. U saradnji sa Bojanom Stupicom, arhitekta Momčilo Belobrk rekonstruiše i dograđuje postojeću zgradu pozorišta u Manježu za novi teatar – Jugoslovensko dramsko pozorište. 1947. Tito je doneo Uredbu: „Osnivam kazalište – Jugoslovensko dramsko pozorište“, da bi 3. aprila 1948. JDP otvorilo vrata publici premijernom predstavom „Kralj Betajnove“. U saradnji sa Bojanom Stupicom, arhitekta Momčilo Belobrk rekonstruiše i dograđuje postojeću zgradu pozorišta u Manježu za novi teatar – Jugoslovensko dramsko pozorište. Prve sezone prošle su u znaku prikazivanja svetske i domaće klasike, a reditelji koji su u to vreme stvorili slavu JDP-a, (Bojan Stupica, Mata Milošević i Tomislav Tanhofer) bili su već između dva rata pod uticajem evropskog modernizma što je bilo vidljivo i u njihovim predstavama. Od sredine osamdesetih teatrolog Jovan Ćirilov, u svojih četrnaest upravničkih sezona, ustoličava JDP kao reprezentativno pozorište savremenog scenskog izraza u okvirima širim od bivše države.

A kakvo je srpsko pozorište danas, pitali smo svedoka svih pozorišnih previranja i nastajanja, Jovana Ćirilova. „Naše pozorište je baš kao i mi, umetnici, pozorišni radnici, pisci, glumci reditelji, publika: vrlo vitalno. Prošli smo mnogo teške situacije, ali poziorišta su se izdigla iznad toga, iznad teških finansijskih problema. Ako me pitate za najbolju predstavu svih vremena, to je „Antigona“, engleskog „Living Teatra“, kaže Jovan.

Na današnji dan, mnogi teatri organizuju "otvorena vrata". BDP će pokazati publici šta se krije iza kulisa, šta se dešava u radionicama, gde se pravi scenografija, gde se čuvaju kostimi. Knjaževsko-srpski teatar u Kragujevcu priredio je izložbu pozorišne rekvizite i promotivnog materijala iz svojih predstava novije produkcije (autor je Milivoje Štulović), a biće održana i radionica za mlade "Kako se pravi pozorište". Izdavačka kuća Arhipelag od danas do 2. aprila organizuje akciju "Drame u doba drame". Članovi Kluba čitalaca „Arhipelag“ mogu da uz popust od 45 odsto kupe biblioteku "Premijere", sastavljenu od knjiga modernih klasika i vrhunskih savremenih dramskih pisaca ili pojedinačne knjige drama. Medju autorima su nobelovac Harold Pinter, Edvard Bond, Januš Glovacki.

I Pozorište na Terazijama obeležiće ovaj dan 200. izvođenjem mjuzikla ČIKAGO, u režiji kokana Mladenovića. Tada će biti proglašen i nagrađen sto hiljaditi posetilac predstave. U aprilu, povodom obeležavanja Dana Beograda, za predstave DVA MIRISA RUŽE, GRK ZORBA i GLAVO LUDA, publika može ulaznice da kupi sa 50% popusta.

Ako idete u pozorište, onda vi najbolje znate valja li ili ne. Ako ne idete, onda ste na gubitku. Možda se nema uvek para za kartu, ali i tu se nekako uvek doskoči ako ste ljubitelj dasaka koje život znače. A možda nam treba i nova doza svežine i energije, kao što je to primetio teatrolog Ivan Medenica: "Kada bi grupa mladih ljudi "nogom šutnula" vrata nekog polu razrušenog magacina i tamo napravila živo, uzbudljivo pozorište koje se tiče društva u kome oni žive i rade, to sigurno ne bi mogla da ostane marginalna pojava. Mediji i pozorišna javnost bi to prepoznali i, pretpostavljam, podržali".

Mi bismo ga podržali. A vi?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.